Danas smo bili na hipodromu. Vid obožava konje, sve na svijetu bi dao da može zajahati velikog konja - za sada su mu utjeha krugovi koje napravi jahajući na malome poniju.
Uživam promatrati hipodromska zbivanja; mlađi i stariji ljudi iz konjičkih klubova šeću konje po livadama, u jahaćim hlačama i prljavim čizmama ih peru, timare, jašu, treniraju...Ta jahačko-konjska problematika ima nešto privlačno u sebi. Kad gledam te preljepe, plemenite životinje zamišljam kako jurišam poput neke junakinje pejzažima kao iz filmova "Brokeback mountain" i"Horse whisperer", i osjećam vjetrić u kosi, slobodu i povezanost sa životinjom i prirodom.
Ali u realnosti, dok tako stojim na hipodromu, a pored mene prolazi jahač na velikom konju - čini mi se da nema šanse da se popnem, a kamoli krenem nekud na toj velikoj životinji. Tko zna, možda jednog dana..
Nema komentara:
Objavi komentar